Kako smo (u)ganjali svjež zrak.

Život je bla bla bla. Isklišeiziran je, nekad monoton, nekad i naporan. Ali je život. I neka, da je bolji ne bi valjao, da je gori ne bi valjao. Nama nikad ugodit'. Nađe se i onih čudnih dana kad, Bog zna zašto, ništa od toga nije bitno. Kad je čovjek jednostavno smiren, ide kući sretan, pješke, iako pored njega prolaze tramvaji i busevi i kočije s jednorozima sve k tome slično. To su oni dani kad čovjeka sitnica raspoloži i podigne do goreee visoko i još koji centimetar više. Kad, bez obzira na sve, mali sićušni čovjek uživa i iskreno je zahvalan na svemu i duboko u duši moli da ili takvih dana bude više ili da taj posebni dan bude samo malo duži. Taj dan se mora ovjekovječiti makar zaokruživanjem jednog polja na kalendaru s kojeg se smiješe cvjetići Mount Rainier National Park-a u Washingtonu. Mora se ovjekovječiti zato što je to dan kad je negdje u dušu ušao, kroz neke lude i zapetljane hodnike, svjež zrak. To nam je trebalo.

Draga, zbunjena, nasmiješena Delila.

Melisa. Volimo crveno i crno..

Breathe in :)