Thursday, May 31, 2012

Kako smo (u)ganjali svjež zrak.





Život je bla bla bla. Isklišeiziran je, nekad monoton, nekad i naporan. Ali je život. I neka, da je bolji ne bi valjao, da je gori ne bi valjao. Nama nikad ugodit'. Nađe se i onih čudnih dana kad, Bog zna zašto, ništa od toga nije bitno. Kad je čovjek jednostavno smiren, ide kući sretan, pješke, iako pored njega prolaze tramvaji i busevi i kočije s jednorozima sve k tome slično. To su oni dani kad čovjeka sitnica raspoloži i podigne do goreee visoko i još koji centimetar više. Kad, bez obzira na sve, mali sićušni čovjek uživa i iskreno je zahvalan na svemu i duboko u duši moli da ili takvih dana bude više ili da taj posebni dan bude samo malo duži. Taj dan se mora ovjekovječiti makar zaokruživanjem jednog polja na kalendaru s kojeg se smiješe cvjetići Mount Rainier National Park-a u Washingtonu. Mora se ovjekovječiti zato što je to dan kad je negdje u dušu ušao, kroz neke lude i zapetljane hodnike, svjež zrak. To nam je trebalo.


Draga, zbunjena, nasmiješena Delila.







Melisa. Volimo crveno i crno..






Breathe in :)





Friday, May 25, 2012

Dosadna duga sarajevska kiša.


SARAJEVO

Sad nek spavaju svi naši i besmrtni.
Pod mostom, kraj 'Druge ženske' nabujala Miljacka teče.
Sutra je nedjelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu.
Naravno pod pretpostavkom da ne pada kiša.
Dosadna duga sarajevska kiša.
Kako li je bilo Čabrinoviću bez nje u tamnici!
Mi je proklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.

Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad
Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa šta? Zar zbog toga manje ću te voljeti
i mučiti manje kroz stradanja?
Zbog toga zar bit će manja moja glad
za tobom i manje gorko moje pravo
da ne spavam kad svijetu prijete kuga ili rat
i kad jedine riječi postaju 'ne zaboravi' i 'zbogom'?
Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti,

ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg
mene,
ovaj grad u kome možda i nisam bio najsretniji,
ali u kome je sve moje  i u kome uvijek mogu
naći barem nekog od vas koje volim
i reći vam da sam tužan do očajanja.
U Moskvi bih to isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtušenko sigurno negdje u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoć

kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovdje zovnem li i topole, svoje sugrađanke
i one čak znat će šta je to što me boli.
Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome i kiša kad pada, nije samo kiša.


                                                                          Izet Sarajlić








... jer je ovo grad najljepše, najdosadnije kiše (makar se na slikama ona  ne vidi :)



Monday, May 21, 2012

Shame on me. Seriously.

Odakle da počnem? ... hmmm... I' m alive?


Nije me bilo dva mjeseca i jedan dan, just for the record. Neću tražiti opravdanja i izgovore, jednostavno me nije bilo. Sad sam tu. One divne osobe koje bi naišle i svaki put pročitale onaj naslov 'Hey, you' i onaj predivni citat, mogu misliti kako ste se osjećali, a kako se sad osjećate. 
Dosta se stvari izdešavalo (AFOS, nemojte pokušavati skontati), što dobrih što manje dobrih (uvijek sebi kažem da sam premlada da se žalim na bilo šta, a pogotovo da za nešto govorim da je loše). Ipaaaak, koliko god da znam da su blogovi online dnevnici i da tu ustvari trebam pisati o sebi, svom malom životu bla bla itd, jednostavno ne mogu. Nije mi još pukla ta barijera da mogu da se oslobodim. A nije stvar u tome da se ne znam izraziti. Don't get me wrong, ne želim ispasti neskromna, ali sam dobijala nagrade za literarne radove i eseje. Možda je stvar u tome što su inače streetstyle blogovi nekako hladni  i imaju neku čudnu dozu rezervisanosti prema ne znam ni ja čemu. Trudim se da to poštujem, ali opet se zgražam ideje da odete na nečiji blog i zapuhne vas sjeverac pa pomislite: emocionalni Sibir. Blah. Čekajući bolja vremena...


Dočekasmo li ih?


Uglavnom, razmišljajući o blogu tokom ovih dva mjeseca i jedan dan, shvatila sam da nemam NIJEDNU sliku sebe. Inače mrzim fotkanje ako sam ja model ( ako se ta riječ može upotrijebiti u mom slučaju), nemam puno slika sebe, ali morate vidjeti kako izgledam, ne zato što sam wooow, nego zato jer znam kako je kad se gledaju samo riječi i slova na ekranu, onda sve to dobije novu dimenziju kad se može povezati s nečijim likom. 


Ne sjećam se datuma, samo znam da sam išla gledati Titanic 3d (nisam zaplakala, bravo ja :). Bila sam totalno u fazonu školarke, ali ne primijeti se, jel' da?



Večer kad je Adna (koju isto vidite) proslavljala rođendan. Divna su to vremena bila...

Eh sad, šta ste mogli vidjeti na sarajevskim ulicama u posljednjih dva mjeseca i jedan dan ? :)
Ova dva stajlinga su mi jako draga jer su jednostavna, lagana i pomalo vintage.
Osim toga, od ovog posta uz lookove možete vidjeti i slike koje mi pomažu da napišem i uokvirim jednu malu lijepu streetstyle priču.


Stefania. 





Dženana. Priznala mi je da je većina stvari na njoj iz maminog ormara. Voljela bih naići i na gospođu mamu  nekad :)


Od mene za danas dosta. 

Shoot for the moon. Even if you miss, you'll land among the stars.
PurpleFreak -
 

                                          








     

Njima sam interesantna: